Ovo je priča o Mustafi, dečaku iz Irana čije je bezbrižno detinjstvo prekinula brutalnost vlasti prema njegovom ocu samo zato što je otvoreno podržavao opozicionog lidera na tamošnjim izborima. Ovo je priča o Aliju, Mustafinom ocu, nekadašnjem uglednom neurohirurgu, koji je zbog jednog postera opozicionog političara u svojoj ordinaciji proveo nekoliko godina života u zatvoru za političke ”prestupnike” i koji je samo zato što drugačije misli ostao bez licence za rad. Međutim, ovo je i priča o Igoru, čoveku koji je, spletom životnih okolnosti, bio dečakov staratelj dok je boravio u Srbiji, ali i o vaspitačici Jasmini zaposlenoj u domu za nezbrinutu decu Jovan Jovanović Zmaj, koji se nalazi u okviru Centra za zaštitu odojčadi, dece i omladine Zvečanska, u kojem je Mustafa živeo više od dve godine.

”Mustafin život je nalik nekoj filmskoj priči koja govori o sunovratu ugledne građanske porodice u Teheranu. Iako je dete razvedenih roditelja, Mustafa je dečak koji je imao lepo detinjstvo – živeo je sa ocem, sa majkom je održavao kontakt, posećivao je babu i dedu, imao školske drugare, pristojan život… ”, priča Igor Milikić, Mustafin staratelj u periodu dok je dečak boravio u Srbiji.

Opozicioni politički aktivizam Mustafinog oca Alija bio je početak neizvesne igre u kojoj ulog nije bio samo njegov život, nego i život njegovog tada trinaestogodišnjeg sina. Kada ga je aktuelna vlast stavila na listu državnih neprijatelja, postalo je jasno da u najkraćem roku moraju napustiti Iran. Dodatni razlog za progon bio je i Alijeva odluka da promeni veru i prihvati hrišćanstvo. Njihov život dobija novu dimenziju patnje – putovanje krijumčarskim mrežama, različite životne opasnosti, hroničan umor, psihološku iscrpljenost… Konačno, krajem 2017. godine, Ali i Mustafa stižu u Srbiju. Prva stanica – prihvatni centar u Bujanovcu.

”Međutim, Mustafin otac shvata da su ga krijumčari u Turskoj prevarili, te odlučuje da se vrati u Istanbul. U isto vreme procenjuje da je za njegovog sina najbezbednije da ostane u Srbiji. Dečak odlazi u Miksalište, prijavljuje da u Srbiji boravi sam i ubrzo ga terenski socijalni radnici smeštaju u Centar za smeštaj stranih maloletna lica u Vodovodskoj. Sretao sam ga tamo i pre nego što ću mu postati staratelj”, seća se Igor i ističe kako ga je dečak, onako usput, nekoliko puta pitao kada će dobiti staratelja i ko će to biti. ”Prst sudbine je hteo da mu upravo ja ubrzo postanem staratelj i budem svedok ne tako česte izbegličke priče sa srećnim krajem. Nadam se da bar mali deo zasluga pripada i meni…”, skromno nastavlja Igor.

”Predstavio sam mu se, razmenili smo kontakte i objasnio sam mu da može da me pozove za sve što mu je neophodno u bilo koje doba dana ili noći. U početku je dečak bio zbunjen jer se našao u nekoj neizvesnosti. Kako je biti potpuno sam u nepoznatoj zemlji, među nepoznatim ljudima, znaju samo oni koji su to doživeli. Pogotovo ga je zbunila informacija da je njegov otac, sticajem okolnosti, uspeo da stigne do Belgije, te da mu je plan da tamo zatraži azil i pokrene postupak spajanja porodice”, objašnjava Igor.

Druženje sa starateljem nije bilo ograničeno samo na formalne posete svom štićeniku. Igor se priseća zajedničkih odlazaka u kuglanu, šetnji Kalemegdanom, odlazaka na čaj i kolače.

”Naš odnos poverenja se polako gradio. Mustafa je prihvatio moj savet da zatraži azil u Srbiji još pre nego što je pokrenut postupak spajanja porodice. U međuvremenu je nastavio školovanje, što je bilo ključno da nauči srpski jezik, bolje upozna kulturu i stekne nove prijatelje. Prekretnica u njegovom životu u Srbiji bio je prelazak u Dom za nezbrinutu decu Jovan Jovanović Zmaj i upis u osmi razred istoimene škole”, navodi Igor.

”Direktorki škole i nastavnicima koji će predavati Mustafi sam na sastanku izložio dečakovu situaciju i generalno ih upoznao sa problemima sa kojima se suočavaju deca bez pratnje u Srbiji. Objasnio sam im iz koje sredine dečak dolazi, kakav je njihov način života… Zajednički smo napravili individualni plan rada sa detetom, uključivanja u nastavu i podrške tokom školovanja”, nastavio je Igor i istakao da je bio iznenađen dobrom reakcijom i inicijativom zaposlenih u školi da pomognu dečaku da savlada sve barijere i bude prihvaćen u kolektivu.

Već prvog dana po preseljenju u dom poznat pod imenom ”Zmaj”, Mustafa upoznaje još jednu osobu koja će mu praktično postati deo ”porodice” u Srbiji – vaspitačicu Jasminu.

”Prve dane smo proveli u ”ispipavanju terena”, upoznavali smo se. Mustafa je od početka bio dete koje je pokazivalo potrebu da se sa nekim zbliži. Na žalost, retko koje dete iz ustanove socijalne zaštite uspe da se zbliži sa nekim van doma i upućeni su uglavnom na nas zaposlene. Međutim, Mustafa je uspeo da, uprkos svim barijerama, izgradi prijateljstva i van ustanove”, priča vaspitačica Jasmina Nenadić.

Jasmina mu je bila i jedan od najvažnijih oslonaca u nastavku školovanja. Pomagala mu je da savlada gradivo, bodrila ga da redovno pohađa privatne časove engleskog i srpskog jezika. Ona naglašava da je olakšavajuća okolnost bila što su u domu deci na raspolaganju laptopovi, tableti, nastavna učila. Takođe, brojne organizacije civilnog društva u kontinuitetu održavaju različite radionice, psihološku podršku, usavršavanje jezika…

”Najveći izazov nam je bila on-line nastava nakon proglašenja vanrednog stanja, pogotovo ćirilično pismo. I moje kolege i ja smo svoj deci pomagali da savladaju jezičku barijeru i postignu što bolje rezultate u školi. Kada pričam o Mustafi, prvo mi pada na pamet njegova potreba da bude aktivan i van školskih aktivnosti i da nešto radi ili volontira. Tako je, čim su se za to stekli uslovi, potpuno sam našao posao u jednom restoranu brze hrane, a bio je, uprkos svojim mladim godinama, toliko vredan radnik da je sa svojim poslodavcima izgradio čvrst prijateljski odnos. Mogu slobodno da kažem da su ga prihvatili kao člana svoje porodice”, priseća se vaspitačica Jasmina i dodaje da je Mustafino oduševljenje ovim poslom i druženjem sa vlasnicima restorana bilo kratko zbog početka pandemije.

Nakon završene osnovne škole, uz podršku staratelja i vaspitačice, Mustafa je upisao srednju školu za dizajn tekstila. Već tada je toliko dobro savladao srpski jezik da je, nakon podnošenja zahteva za azil, polovinu razgovora sa službenicima Kancelarije za azil obavio na srpskom jeziku.

”Još samo srednju školu nije stigao da završi u Srbiji”, s osmehom zaključuje Mustafin bivši staratelj i ističe da je dečak ovde završio osnovnu školu, dobio azil i imao čak i prvu simpatiju.

Na sreću, i dečakov otac je ubrzo dobio azil u Belgiji i procedura spajanja porodice se odvijala brže nego što su očekivali i vaspitačica i staratelj, ali i dečakova pravna zastupnica Nikolina Milić iz Beogradskog centra za ljudska prava.

”Mustafin otac je podneo zahtev za spajanje porodice nadležnoj instituciji u Belgiji, a deo komunikacije odvijao se i preko belgijske ambasade u Beogradu. Pravna zastupnica i ja smo sa dečakom više puta išli na razgovor u ambasadu gde su mu uzimali podatke, otiske prstiju, boju očiju i slično. Međutim, u maju ove godine stigao nam je negativan odgovor uz obrazloženje da Mustafa i Ali nisu priložili dovoljno dokumentacije koja dokazuje da su oni nesumnjivo otac i sin”, priča Igor.

Odmah su zatražili da se uradi DNK analiza koja je potvrdila njihov srodnički odnos i veoma brzo je stigla odluka iz Brisela da Mustafa može da se spoji sa svojim ocem u Belgiji. Došlo je vreme za rastanak sa svim dragim ljudima u Srbiji, praktično sa svojom drugom porodicom. Mustafu je na aerodrom ispratila njegova vaspitačica Jasmina, ali i bivši poslodavci.

”Na žalost, nismo imali mnogo vremena za opraštanje i emocije zbog manjih administrativnih problema koji su se desili na relaciji pogranična policija i Kancelarija za azil”, seća se vaspitačica Jasmina i, uz osmeh kaže da su na aerodromu svi bili veoma ljubazni i voljni da pomognu kako bi Mustafa što pre bio u zagrljaju svog oca kojeg nije mogao da vidi nekoliko godina.

”Javio se da je bezbedno stigao, zahvalio mi se, a ja sam mu ponovila da mora da bude uporan i istrajan u životu i da će jedino tako ostvariti svoje snove. Naravno, kao i svaka vaspitačica, iskoristila sam još jednom priliku da mu ”održim lekciju” koliko je obrazovanje važno i da mora da nastavi školovanje”, kroz osmeh govori Jasmina.

Na kraju priče, Mustafi Srbija nije bila samo usputna stanica na dugom i iscrpljujućem izbegličkom putu, nego drugi dom, a staratelj, vaspitačica, pa čak i njegovi bivši poslodavci – druga porodica. Njihova zajednička želja je da se uskoro, pod drugačijim i lepšim okolnostima, opet sretnu i zagrle.

Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, kroz projekat ”Podrška EU u upravljanju migracijama u Srbiji – Unapređenje smeštajnih kapaciteta, socijalne zaštite i pristupa obrazovanju” koji finansira EU, pruža stručnu, kadrovsku i materijalnu podršku ustanovama socijalne zaštite za rad sa izbegličkom i migrantskom populacijom. Centar za socijalni rad, kao organ starateljstva, zadužen je da vodi računa o korisnicima usluga socijalne zaštite, da odlučuje o korišćenju socijalnih usluga, da izvršava poslove organa starateljstva, odlučuje o smeštaju maloletnika, da postavlja staratelja maloletnom licu i da odlučuje o najboljem interesu maloletnog lica u svim postupcima u kojima maloletnik učestvuje.

*Imena dečaka i njegovog oca su zamenjena u cilju zaštite njihovih identiteta.