Kada me neko pita kakva je Srbija, uvek ponavljam – Srbija je jednostavna, ali ima sve za pristojan život. Sve je nekako organizovano, znaju se pravila. Kada se radi, radi se ozbiljno. Ali isto tako postoji vreme za uživanje. Možda plate nisu visoke kao u zemljama zapadne Evrope, ali ljudi su ljubazni i lepi iznutra. To je možda nešto što mi se najviše sviđa u Srbiji, priča dvadesetsedmogodišnja Luna, mlada lekarka poreklom sa Bliskog istoka, koja već jedanaest godina živi u Beogradu.

Kao ćerka poslovnog čoveka, Luna je pre jedanaest godina spakovala svoje snove u kofere i sa Bliskog istoka ih prenela u Beograd. Tada šesnaestogodišnja devojčica smelo je zakoračila u jednu novu kulturu i novi način života, ali ipak nikada nije prestala da neguje običaje zemlje iz koje dolazi i poštuje svoje korene, veru i svoje pretke. Njena životna filozofija jeste altruizam, te nije slučajno što je Luna danas lekarka koja je spremna da nesebično pomaže drugima.

”Iako niko u mojoj porodici nije bio lekar, ja sam od detinjstva sanjala o belom mantilu i kako pomažem drugima. Kao dete sam se stalno igrala lekara i pacijenta. Sećam se da sam, kad sam imala oko deset godina, štedela novac koji sam dobijala na poklon od rodbine i kada me je mama jednog dana pitala šta ću uraditi sa tom ušteđevinom, odgovorila sam – izgradiću bolnicu!”, svoju priču započinje Luna.

Rođena je u prestonici jedne bliskoistočne zemlje, ali se u ranom detinjstvu preselila u drugu bliskoistočnu zemlju. Taj period života joj je ostao u sećanju kao mesto koje je bilo udobno za odrastanje, mesto gde se prvi put susrela sa novim tehnologijama, otišla u bioskop, šetala po modernim šoping molovima, ali i započela svoje obrazovanje u prestižnoj školi. Od uvek je bila izuzetna učenica i nikada joj nije nedostajalo ambicije, a o najvažnijim životnim vrednostima učila je od roditelja.

”Zaista sam se trudila da vredno učim i uvek sam dobijala pohvale. Bilo mi je važno da dobijem dobro obrazovanje. Moja mama je psihološkinja i ona je moj uzor. Njoj sam zahvalna što me je učila najvažnijim stvarima – da budem dobar čovek, da budem humana, ali i da je znanje jedino ispravno oružje,” ističe Luna.

Period nakon povratka u zemlju porekla, danas mlada i ambiciozna lekarka pamti po druženju sa rođacima, pre svega sa bakom koja je bila neiscrpan izvor priča o tome kako se nekada živelo.

”Ponekad su me rođaci pitali kako mi te priče nisu dosadne, ali ja sam uživala u otkrivanju prošlosti kroz životna iskustva meni dragih ljudi. Sa bakom sam počela da pijem i čaj od nane i do danas nikad nisam pila čaj koji ima lepši ukus. Inače, ona savršeno kuva… Nedostaju mi ti ukusi i mirisi”, nostalgična je Luna i dodaje da je u zemlji u kojoj je provela jedan period života imala više mogućnosti za korišćenjem naprednih tehnologija, pružalo joj se više aktivnosti, ali da je u rodnoj zemlji imala ono najvažnije – familiju na okupu.

Međutim, njena porodica donosi odluku da se preseli u Srbiju gde joj se otac zaposlio. Luna pamti taj 15. aprili 2010. godine kada je prvi put došla u zemlju za koju nije ni sanjala da će biti mesto gde će prvi put obući lekarski beli mantil i dobiti licencu za rad.

”Beograd jeste bio susret sa drugačijom kulturom, ali ja sam uvek verovala da su ljudi – ljudi i da su istinske razlike samo u tome da li si dobar čovek ili ne. Sa velikim entuzijazmom sam završila arapsku srednju školu i upisala medicinski fakultet u Beogradu. Sećam se tog uzbuđenja kada sam sa ocem došla na intervju na Medicinski fakultet. Istraživala razlike u kurikulumima pojedinih predmeta neophodnih za prijemni. Shvatila sam da se u srpskim školama hemija izučava podrobnije, posebno biohemija, te sam krenula na privatne časove”, deli svoja sećanja Luna i dodaje da je sve ispite uspešno položila i upisala Medicinski fakultet na engleskom, jer u to vreme srpski nije dobro ni govorila, ni razumela.

Prva godina na fakultetu joj je, prema sopstvenom priznanju, bio najteži period u životu. Nova sredina, novi ljudi, previše obaveza…

”Tek tada sam shvatila da se do velikih ciljeva može doći samo uz mnogo, mnogo rada i još više odricanja i kompromisa. Pogotovo što sam imala strah od neuspeha ili da jednostavno neću položiti neki ispit. Za mene je bilo nezamislivo da vreme provodim u druženju u vreme ispitnih rokova. Otac i majka su uvek verovali u mene i davali mi podršku”, ističe Luna i samouvereno dodaje da je sa visokim prosekom završila studije i dobila licencu za rad.

Na žalost, iako je bila izuzetno dobra studentkinja i uprkos zavidnom iskustvu koje je stekla volontirajući u jednoj privatnoj klinici, Luna još uvek nije dobila šansu da specijalizira ginekologiju i zaokruži svoj san. Ipak, kako kaže, ona od željene specijalizacije nikada neće odustati.

”Volontirala sam godinu dana i radila zaista predano, čak i po 12 sati dnevno, kako bih stekla što više iskustva i što više naučila. Sada moram razmišljati o svojoj budućnosti i zasnivanju radnog odnosa. Do sada su moji najveći uspesi pohvale pacijenata, ali i kolega sa kojima sam radila. Možda još uvek nisam dobila pravu šansu za zasnivanje radnog odnosa zato što sam drugačije nacionalnosti, zato što sam strankinja, ali s druge strane razumem da je potpuno normalno da moje kolege iz Srbije imaju prednost u zapošljavanju u svojoj zemlji. Verujem da su lekari danas, više nego ikada, potrebni svakoj državi i da će za svakog od nas koji želimo da pomažemo ljudima i vredno radimo biti mesta. Imam pravo da pokušavam i neću odustati, jer obožavam medicinu, posebno ginekologiju”, sa optimizmom govori mlada lekarka.

Za Srbiju Luna kaže da je jednostavna zemlja, ali da ima sve šta je potrebno za život. Ističe da je, za razliku od njene zemlje porekla, u Srbiji sve nekako uređeno. Čak i čuveno ”fali ti jedan papir” na šalterima prihvata kao pošteno, jer će ti službenik jasno reći da bez toga posao nećeš moći da završiš.

”U zemlji iz koje dolazim, ako ti fali jedan papir, oni ti neće jasno reći da ne možeš da obaviš željenu proceduru, nego će ti teći – dobro, nema veze, videćemo, pokušaćemo, ako bog da, sutra, prekosutra, sledeće nedelje, sledeće godine, a na kraju često bude – nikad”, šali se Luna i dodaje da je u Srbiji sve jasno – može, može ili ne može, ne može i da više voli takva jasna pravila.

Ona dodaje i da su Srbi lep narod – lep iznutra, koji ume da poštuje druge poput lekara, policajaca, trudnica, starijih ljudi kojima se uvek ustaje u gradskom prevozu… Ističe da skoro nikada nije osetila diskriminaciju, mada je ljudi često s pažnjom posmatraju na javnim mestima zato što nosi hidžab.

”Mislim da je svet postao jedno veliko selo i ljudi više znaju jedni o drugima, više znaju o drugačijim kulturama, više putuju… Okružena sam ljudima koji nemaju predrasuda. Ipak, dešava mi da osetim nekad na ulici da me ljudi posmatraju s pažnjom, a neke žene me čak i pitaju zašto nosim hidžab jer je napolju leti veoma toplo. Ja im odgovorim da sam verujuća, da mi se to sviđa, da se tako prijatnije osećam i da je to moja lična odluka na koju me niko, čak ni članovi porodice, nisu prisiljavali. Volim kada me ljudi pitaju, jer komunikacija sprečava predrasude. Nositi hidžab je stvar slobode. Slobode izbora. Moraš da prihvatiš sebe da bi te drugi prihvatili”, objašnjava Luna.

Na pitanje o planovima za budućnost, Luna ističe da bi, pored želje da se zaposli i dobije specijalizaciju, volela i da više vremena posveti svom privatnom životu, da zasnuje porodicu i ima decu.

”Na žalost, moj otac, kojeg sam neizmerno volela i za koga sam bila neizmerno vezana, je prošle godine preminuo. Tada su se i moji pogledi na život promenili. Do sada sam samo želela da gradim karijeru, ali sad bih želela da imam i svoju porodicu. Želela bih da moja majka uživa sa unučićima i kao što je moja baka uživala sa svojim unučićima. Želim da imamo te zajedničke momente jer je život, na kraju, kratak”, ističe Luna ponavljajući da ne želi da jednog dana žali za propuštenim vremenom.

Iako joj nedostaje rodbina koja živi u njenoj rodnoj zemlji, posebno baka, iako joj nedostaje more i miris i ukus paradajza, za koji kaže da je u njenoj zemlji, najukusniji na svetu i onaj čaj od nane koji priprema njena baka, Luna bi najviše volela da joj Srbija pruži priliku da završi specijalizaciju i da se zaposli. Ukoliko se to ne desi, moraće bolji život da potraži na nekom drugom mestu.

”Još uvek nisam donela konačnu odluku. Ono što sigurno znam je da ću, gde god bila, dati sve od sebe da budem dobra lekarka i da pomažem ljudima. Ako ovde ne budem mogla da nastavim život, volela bih da se jednog dana vratim u Srbiju, da obiđem prijatelje, kolege ili da dođem na neki kongres ginekologije… Ipak, biću strpljiva, možda mi Srbija uskoro pruži priliku da ostvarim svoje najveće snove i ostanem.”

Srbija još uvek nije usvojila podzakonski akt kojim se propisuje izgled i sadržina putne isprave za izbeglice, te je svim ljudima kojima je u Srbiji prepoznato pravo na azil onemogućeno da uživaju svoje pravo na slobodu kretanja koje im, između ostalog, jemči i Konvencija o statusu izbeglica. Tako i Luna od 2015. godine nije mogla da napusti Srbiju niti da poseti rođake u inostranstvu, ode na odmor ili da putuje iz bilo kog razloga kao svi građani Republike Srbije.

Iako njena pozicija nije izbeglička, kao strankinja u Beogradu, Luna ima poruku za sve ljude koji su usled ratova, progona i velikog siromaštva u poslednjih šest godina došli u Srbiju – ”Ova zemlja možda nije obećana u finansijskom pogledu, ali ovde ćete ima imati onu toplinu, razumevanje i velikodušnost koju možda u nekoj drugoj zemlji nećete imati. Morate razumeti i prihvatiti novu kulturu, učiti i raditi na sebi. Status izbeglice ne sme biti izgovor!”.

*Ime mlade lekarke je izmenjeno u cilju zaštite njenog identiteta. Iz istog razloga nije navedeno ni ime bliskoistočne zemlje odakle dolazi.