IZAZOVI U UKLJUČIVANJU DECE IZBEGLICA I MIGRANATA BEZ PRATNJE I RAZDVOJENE DECE U SISTEM ZAŠTITE

Odgovor Republike Srbije na povećan priliv izbeglica i migranata od 2015. godine do danas karakteriše, pre svega, human prihvat. Republika Srbija je uz pomoć Evropske unije, UNHCR-a, IOM-a i drugih međunarodnih organizacija i organizacija civilnog društva uspela da osigura poštovanje prava najvećeg broja izbeglica i migranata, uključujući nesmetan pristup postupku azila, smeštaju, zdravstvenoj zaštiti, obrazovanju, uslugama psihosocijalne podrške i uslugama u zajednici. Spremnost nadležnih organa i drugih aktera da pruže podršku vidljiva je posebno u slučaju ranjivih grupa izbeglica i migranata, uključujući decu bez pratnje i razdvojenu decu.

Ipak, i pored svih napora države da obezbedi zaštitu, deo dece bez pratnje i razdvojene dece boravi na ulici. Ovo je posebno često u periodu kada tek stignu i kada ne nemaravaju da se zadrže u Srbiji.

”Jedan moj drug kad je došao u Beograd, nije hteo da ide u kamp i ja sam mu pričao, pričao i pričao, ali on nije hteo da me sluša. Stalno mi je pričao da je meni lako jer ja hoću da ostanem u Srbiji, ali da on mora da ide dalje.”

Deca bez pratnje i razdvojena deca koja borave na ulicama, u napuštenim kućama i drugim otvorenim prostorima, često su u pokretu i sele se iz jednog mesta do drugog. Kako se ne nalaze u evidenciji državnih organa, teško je steći uvid u njihov broj. Prema navodima dece, ovaj broj nije zanemarljiv.

“Broj dece koja su na ulici niko ne zna, jer ta deca ostaju na ulici i niko ne vodi evidenciju o tome. Mi kad idemo u Afgan park (prim.aut. mesto gde se obično okupljaju) vidimo da od možda 50 ljudi 3-4 su deca koja nemaju smeštaj. Sad ih nema puno, pre je bilo mnogo više. Ali opet ih ima i ta deca nemaju zaštitu.”

Ipak, bez obzira na broj dece izbeglica i migranata koja borave na ulicama, prioritet kako državnih organa, tako i organizacija civlnog društva u odgovoru na migracije treba da bude uključivanje ove dece u formalne mehanizme zaštite.

Deca bez pratnje i razdvojena deca koja žive na ulici često su izložena različitim vidovima diskriminacije, nasilja i eksploatacije, uključujući trgovinu ljudima i krijumčarenje. Kako ne uživaju zaštitu odrasle odgovorne osobe ili staratelja, deca su izloženija opasnosti da postanu žrtve ovakvog nehumanog postupanja.

„Pre nego što sam došao u kamp, ja sam spavao na ulici mesec dana jer sam mislio da ako odem u kamp da će da me slikaju i da mi uzmu otiske i da će posle biti problem kad budem otišao u Evropu (prim. aut. zemlje EU). Ljudi koji su nas obilazili su mi nekoliko puta pričali da je kamp dobar i da ću biti siguran i da to nije zatvor i da mogu da izlazim. Meni je trebalo vremena da odlučim. Za to vreme smo ja i moji drugovi imali problem sa nekim čovekom koji je stalno dolazio da nam donosi doručak i zvao nas je da idemo kod njega da spavamo. Uplašili smo se jer nas je uvek dodirivao po rukama, nogama i glavi. Onda sam rešio da odem u kamp i sad mi je super.”

“U parku ima svašta, ima ljudi koji dolaze sa noževima, uzimaju im pare i telefone, to rade i ljudi koji su iz naše zemlje, ali i ljudi odavde. Pogotovu ako dođe neko nov ko ne zna gde treba da bude, šta da radi… Ali i krijumčari koji su tu dugo godina, oni isto uzimaju pare. Teraju ih da rade da kradu, da prodaju drogu. U parku ima i pedofila, to je opasno pogotovu kad su manja deca u pitanju.”

Pored navedenih rizika, deca se suočavaju i sa zdravstvenim rizicima usled povreda i infekcije, jer najčešće borave u uslovima gde nemaju najosnovnije uslove za održavanje zdravlja i gde je opasnost od zaraze i povređivanja jako velika. Ukoliko je deci ugroženo zdravstveno stanje i ukoliko ne dobiju adekvatnu zaštitu, može da se desi da im se zdravlje pogorša, a u najgoroj situaciji i da im bude ugrožen život.

”Video sam dečaka u parku koji vuče jednu nogu i pitao sam ga da li mu treba pomoć. Pokazao mi je mnogo rana na nozi i rekao da je išao na ”game”. Ja sam ga tada posavetovao da se prijavi za kamp jer tamo ima lekara koji će svakog dana da ga pregleda dok mu ne bude bolje. Rekao sam gde da se javi i on me je poslušao. Bilo mi je drago što me je poslušao i što sam mu pomogao.”

Kao osnovne razloge zbog kojih deca odlučuju da borave van formalnog sistema zaštite predstavnici dece i mladih navode nepoverenje, strah i nesigurnost u odnosu na uslove smeštaja kao i uticaj postupka identifikacije, odnosno registracije, na njihove planove o nastavku putovanja.

”Kad sam došao u Srbiju, plašio sam se da uđem u kamp, ali sada mislim da sam dobro uradio. Dobio sam staratelja, fina jedna žena. Kad god imam problem ona pomaže da rešimo sve. Ona mi je rekla da mogu da idem na radionice i ja sam počeo da idem na časove srpskog i na kreativnu radionicu koja je mnogo super. Imam i super društvo i, što je najvažnije, mogu da izlazim preko dana i idem u grad sa njima.” 

”Neka moja dva druga, jedan ima 14, a drugi 16 godina, su bili u Beogradu dva meseca i nisu hteli da idu u kamp jer su se plašili da neće moći da izađu. Ja sam im rekao da je dobro da idu u kamp jer će tamo imati krevete, hranu svakog dana i staratelja koji će da brine o njima, kao što brine o meni, ali ti moji drugovi su se i dalje plašili.”

“Pet dečaka, od kojih je jedan moj prijatelj, nisu želeli da idu u kamp jer nisu znali da li je otvoren ili zatvoren kamp, da li će da ih slikaju i da im uzmu otiske. Mislili su da je to kao zatvor.” 

Kao važnu komponentu odgovora na problem boravka dece bez pratnje i razdvojene dece van ustanova, predstavnici dece i mladih izbeglica i migranata vide bolju informisanost o uslovima i mogućnostima boravka u centrima za azil i prihvatnim centrima, kao i ustanovama socijalne zaštite, ali isto tako i važnost organizovanja smeštaja dece u blizini Beograda. 

“Ljudi koji rade sa izbeglicama, decu treba da obaveste i informišu da je otvoren kamp, da im objasne kakav je kamp, kakvo je mesto za spavanje. Jedan dečak je 4 meseca bio u parku, spavao je ispod mosta i nije znao za kamp, tj znao je, ali nije znao da je kamp otvoren. Deca se plaše i da ako odu neće moći da se vrate u kamp, plaše se da će morati posle da se vrate na ulicu.“ 

“Deci treba da se lepo objasni da ako odu na gejm da mogu da se vrate. Da će da dobiju kartice iz kampa i da će za to da ih slikaju, ali samo zbog toga. Da u kampu mogu da igraju fudbal, kriket, da idu na razne radionice. Dosta njih zbog gejma neće da ide u kamp, možda kada bi kamp bio u Beogradu, jer odavde idu na gejm, ali ako je daleko kamp, teško je da se snađu i moraju da daju pare. Bez obzira na to, treba da im kažemo da će u kampu da im bude  jeftinije, bez obzira na kartu, nego da spava napolju. Karta iz Bujanovca npr. je 40 evra, a on svaki dan troši po 10 evra na hranu ako je van kampa. Treba lepo da mu se objasni. Sad je zeznuto zbog karantina koji traje sedam dana i mnogi se plaše da neće moći da idu na gejm, ali i to treba lepo da im se kaže.“

  
 Ovaj tekst nastao je u okviru programa za osnaživanje izbeglica, Ambasadori dece i mladih, koji u okviru projekta Jačanje dečje zaštite i inkluzije izbeglica u Srbiji sprovede IDEAS i UNHCR. Ovaj program okuplja na mesečnom nivou decu i mlade, izbeglice i migrante koji žive u Srbiji i pruža im mogućnost da iskažu teme koje brinu njih i njihove vršnjake. Razvijen je kroz konsultacije sa ambasadorima, koji dalje komuniciraju sa njihovim vršnjacima o važnim temama i koji na kraju usvajaju izveštaj. Citati predstavljaju izjave koje su ambasadori izabrali na osnovu svojih iskustava ili iskustava dece i mladih sa kojom su razgovarali. Tekst u tom smislu predstavlja perspektivu dece i mladih izbeglica i migranata, a ne nužno IDEAS-a i UNHCR-a.