„Ljudsko društvo je kao pčelinje društvo – moramo da se okupimo oko neke osobe ili ideje, neke matice, da budemo zajedno, da svi doprinosimo opštem interesu i onda svako ima svoju ulogu i smisao. Jedna pčela ne može da napuni košnicu medom, ali mnogo njih može i hoće. Tako se i mi u udruženju trudimo da poput pčela doprinesemo izgradnji društva koje će se truditi da zaštititi svakog pojedinca koji je ugrožen i koji neće dozvoliti da ljudi ostanu prepušteni sami sebi.”, započeo je priču Predrag Radulović, predsednik Udruženja građana Centar za edukaciju Osmeh iz Vlasotinca.

 

Udruženje građana Osmeh se već više od 10 godina bavi pružanjem usluga socijalne zaštite osobama sa invaliditetom različite životne dobi i u proseku godišnje zapošljava više od 100 ljudi.

 

„Trenutno realizujemo usluge pomoć u kući za starije i osobe sa invaliditetom, zatim usluge ličnog pratioca za decu sa smetnjama u razvoju, i uporedo sa tim razvijamo izuzetno važan program podrške za punoletne osobe sa mentalnim i intelektualnim teškoćama koji smo nazvali Radno-obrazovna jedinica „Pčelica“, objašnjava Predrag.

 

Za sada se ne vodi precizna i ažurna evidencija o tačnom broju osoba sa invaliditetom na teritoriji opštine Vlasotince, jer je u našem društvu još uvek prisutan visok stepen diskriminacije i stigmatizacije.

 

“Mi živimo u vremenu u kome je biti star jednako sramoti ili kazni, a isto važi i za bolest ili invaliditet“, ističe Predrag i dodaje da se moderno društvo sve više udaljava od humanosti i da način na koji posmatramo drugu osobu, definiše i način na koji rešavamo probleme – lične i društvene. Nije sramota biti ni star, ni bolestan, ni imati invaliditet. Sramota je biti besraman, okrutan, nekulturan, bahat…“, kaže Predrag.

 

Usluge socijalne zaštite u Vlasotincu su neraskidivo povezane sa likom i delom gospođe Ljubinke Bube Cvetanović. Po struci pravnica, a po osećaju humanitarka, ona je u ovoj opštini otpočela sa njihovim razvojem, te je svojim znanjem, upornošću, hrabrošću i nadasve brigom o ljudima, uspela da u vrlo kratkom roku uspostavi i razvije nekoliko usluga za decu i odrasle sa invaliditetom.

 

 „Pod rukovodstvom naše Bube, udruženje Osmeh je brzo počelo da povećava članstvo i odlučno je krenulo u pisanje i realizaciju projekata. Najpre smo preuzeli brigu o najugroženijim građanima u našoj zajednici, a to su lica starija od 65 godina i otpočeli sa povećanjem broja negovateljica i korisnika usluge“, naveo je predsednik ovog udruženja.

 

Stariji na selu uglavnom nemaju nikakva primanja ili imaju toliko male poljoprivredne penzije da je nepristojno tu cifru i izgovoriti. Odbačeni od dece i srodnika, oni uglavnom preživljavaju od milostinje i nešto socijalne pomoći.

 

„To je svojevrsni oblik modernog lapota, sistema eliminisanja starijih koji nam više nisu od materijalne koristi“, dodao je Predrag.

 

Prema rečima negovateljica iz udruženja Osmeh, odnos koji imaju sa korisnicima usluge, najbolje ilustruje to što ih oslovljavaju sa „dete, sine, ćerko“. One su im praktično jedina veza sa svetom i najbliža rodbina sa kojom su se orodili kroz ljubav i brigu. U opštinama Vlasotince i Crna Trava, ovu uslugu koristi skoro 200 korisnika, ali je potreba daleko veća i iz godine u godinu samo raste.

 

“Korisnici i negovateljice se toliko povežu da to zaista preraste u jedan porodični odnos. Naše negovateljice imaju svoje radno vreme i mnogo obaveza, ali kad vas neko dočeka sa radošću i osmehom, sa tom toplinom i ljubavlju, taj rad prestaje da bude samo posao“, objašnjava Predrag i dodaje da vratiti nekome osmeh na lice jeste dar koji se istovremeno i daje i prima.

 

Pričajući o daljem razvoju usluga, Predrag je pomenuo i uslugu stanovanja uz podršku za osobe sa mentalnim i intelektualnim teškoćama. Uz podršku Delegacije Evropske unije i opštine Vlasotince, udruženje je 2015. godine uspelo da uvede ovu izuzetno složenu uslugu, čime su postali jedino udruženje na jugoistoku Srbije koje je pružalo takvu vrstu podrške. 

 

„Uslugu smo pružali tri godine, a onda je došlo do promene u Ministarstvu za rad i ova usluga je ugašena u gotovo svim opštinama gde se pružala. Ljudi su izvedeni iz naših objekata i ponovo vraćeni u psihijatrijske ustanove, dok su radnici uglavnom ostali bez posla“, rekao je Predrag ističući da je to bila velika greška koja je ozbiljno urušila sistem socijalne zaštite u državi, ali i poverenje građana prema državnim institucijama.

 

Ipak, zahvaljujući usluzi stanovanja uz podršku, zaposleni u Osmehu su uvideli da je za osobe sa invaliditetom potrebno organizovati neki vid dodatnih aktivnosti koji bi im pomogli da ostvare svoje pune potencijale i daju svoj doprinos zajednici.

 

“Ako ne radite, vi propadate i materijalno i psihički. Podstaknuti ovim činjenicama, ali i potrebama naših sugrađana, odlučili smo da izgradimo sistem u kome će punoletne osobe sa invaliditetom imati mogućnost da se dodatno obrazuju, da rade i stvaraju, te time da uzmu veće učešće u aktivnostima lokalne zajednice”, navodi Predrag.

 

Tako je pre četiri godine nastala Radno-obrazovna jedinica „Pčelica“, skraćeno R.O.J. Pčelica. Ako se osvrnemo na početak teksta, jasna je i simbolika naziva ove radno-obrazovne jedinice. Čovek je kao pčela – vredan, ali i osetljiv. Međutim, ujedinjeni mogu da izgrade humaniju zajednicu koja je premisa ovog udruženja. U početku su ukrasi koje su korisnici pravili izgledali skromno i više su imali emotivnu vrednost. Cilj im je bio da podstaknu ljude da kroz humanitarne bazare pomognu u mnogobrojnim akcijama Osmeha i da ujedno razmišljaju o svojim sugrađanima kojima je neophodna podrška.

 

“Ideja nam je bila da povećamo zapošljivost osoba sa invaliditetom ili da ih na neki način uključimo da rade sa nama, da ih osnažimo da učestvuju na tržištu rada, u skladu sa njihovim mogućnostima“, objasnio je Radulović.

 

Udruženje Osmeh je 2019. godine u saradnji sa opštinom Vlasotince izradilo projekat za koji je dobilo sredstva od Vlade Švajcarske u okviru programa SvisPRO (SwissPRO) za nabavku opreme i mašina za malu radionicu u kojoj su otpočeli izradu dekorativnih ukrasnih predmeta. Trenutno sa Trag fondacijom realizuju dva projekta – jedan za unapređenje kvaliteta i dostupnosti usluga socijalne zaštite radi poboljšanja položaja osetljivih grupa, a drugi za razvoj socijalnog preduzetništva, kako bi se obučili u oblasti vođenja biznisa i naredne godine sa dekorativnim proizvodima mogli da izađu na otvoreno tržište.

 

“U radne aktivnosti smo delimično uključili petoro naših korisnika iz R.O.J. Pčelica. Oni pomažu u osmišljavanju i sklapanju proizvoda, a osim toga farbaju, lepe, vezuju, pakuju… Za sada nisu u radnom odnosu, ali se nadamo da ćemo se dovoljno razviti da i to promenimo“, dodao je Predrag.

 

Pred njima je Novogodišnji humanitarni bazar u Vlasotincu na kome će sugrađanima ponuditi svoje proizvode, a i ovaj put kao i svaki prethodni – prikupljena sredstva će biti iskorišćena za pružanje pomoći socijalno ugroženoj deci.

 

Udruženje je pretrpelo ogroman gubitak kada je pred kraj 2018. godine predsednica Buba izgubila bitku sa leukemijom u 57. godini života. Osmeh je ostao bez svoje pokretačke snage, oslonca i svoje matice. Tada su članovi odlučili da se reorganizuju i nastave rad na realizaciji Bubine vizije boljeg društva. Za predsednicu udruženja je imenovana Milica Radulović, Ljubinkina ćerka, kao njena naslednica i član čija su dotadašnja glavna zaduženja bila medijska promocija rada udruženja i organizovanje humanitarnih aktivnosti.

 

„Milica se odlično pokazala u rukovođenju udruženjem, a to ne govorim pristrasno kao njen suprug, već kao dugogodišnji sekretar udruženja, poznat po tome da sam „srtkav“ kako se kaže u Vlasotincu za komplikovanog čoveka. Preduzimljiva i oštroumna na majku, ona je ubrzo otpočela sa unapređenjem rada udruženja na mestu predsednika, pojačavajući kampanju za podizanje svesti javnosti o položaju osoba sa invaliditetom i  rukovodeći novom uslugom – lični pratilac deteta. Osmeh se ponovo vratio u grad“, uz osmeh je istakao naš sagovornik.

 

Uslugu ličnog pratioca za decu sa smetnjama Osmeh pruža od 2019. godine na teritoriji opštine Vlasotince, a naknadno je proširilo i u Bujanovcu, Lajkovcu i Osečini. Ukupno imaju 69 pratilaca.

 

“Na samom početku rukovođenja uslugom Milica je postavila pravila tako da lični pratilac najpre mora da bude Čovek, a tek onda i profesionalac. To je za posledicu imalo da deca, ali i većina roditelja doživljavaju lične pratioce kao članove porodice“, naglasio je Peđa.

 

„Te godine je otpočela nova faza u razvoju udruženja i dala nam podsticaj da se još više trudimo“, dodao je.

 

Svedoci smo da život pred nas stalno stavlja iskušenja, da proveri kakvog smo kova. Najveće iskušenje za našeg sagovornika se desilo 17. januara 2022. godine kada je sa posla došao kući i zatekao svoju suprugu Milicu bez svesti i pulsa. Nažalost, hitna pomoć nije mogla da je povrati u život.

 

„Smrt bližnjeg je stravično iskušenje svih naših osećanja, vrednosti, stavova, verovanja, razmišljanja. Tog dana se srušio ceo moj svet. Osetio sam da sam izgubio osobu koja mi je važnija od života, da nemam više nijedan razlog da živim, da postojim, da sam bezvredan. Četrnaest godina zajedničkog života je u meni izgradilo uzvišenu ljubav prema Milici, ogromno poštovanje i divljenje za njenu hrabrost i upornost, a sve to je nestalo u trenu. Tih prvih nekoliko nedelja pakla sam samo želeo da umrem i da ponovo budem sa mojim Anđelom, ali sam znao da to ne može na silu, jer je protivno ljubavi”, sa setom je ispričao Predrag i nastavio: „Milica se od svoje jedanaeste godine borila sa stečenom epilepsijom koja nije mogla da se stavi pod kontrolu, što je najverovatnije i bio uzrok ove tragedije. Život je nije štedeo, udarao je doslovno o zemlju, povređivao je podmuklo i iznenada, terajući je da se stalno preispituje i da se plaši šta može da joj se desi i gde, pa i ono najgore – da iznenada umre. Našom ljubavlju se sve to malo ublažilo, jer je ona vidala moje rane, a ja njene. Dva najveća udarca nam je sudbina zadala kada je Milici umro otac 2015. godine, a zatim i majka, tri godine kasnije. I uprkos svemu tome, Milica je ostala vedra i nasmejana, tražeći samo da može uvek da se sakrije od surovog sveta u mom zagrljaju. On je bio njena neosvojiva tvrđava i tu niko nije mogao da joj naudi. Kada sam u svojoj nesreći pomislio da je za mene život završen, jer je sve bilo u ruševinama, iz njih su počele da rastu naše ruže ljubavi, jer je to ono što je Milica usadila u mene. Tada sam osetio da je naša uzvišena ljubav prerasla u besmrtnu, božansku ljubav i osetio sam da sam se sjedinio sa Milicom. Da je tu, u meni i sa mnom. Zauvek. Znam, razumem da to zvuči kao zanos, da je previše poetski, ali samo tako mogu da opišem ovaj događaj, jer zaista voleti, ljubiti istinski srcem, to znači pobediti i smrt. I to je velika tajna života. Njegova suština. I sve ovo o čemu smo do sada govorili nema nikakvog smisla ako u nama nema ljubavi. Dobrote bez ljubavi nema. Njen hronični nedostatak je smrtonosna bolest. Živeti bez nje je zapravo jedina invalidnost. Zato, neka poruka za kraj bude – uspeh u životu se meri samo ljubavlju. Ako nemamo koga da ljubimo – nađimo ga u liku bliske osobe. Ako već nekoga ljubiš – ljubi još silnije. Zagrli ga, pruži mu ruku, uputi osmeh, jer je to sve sila božanskog u nama. To je jedini smisao života. A ljubiti nekoga besmrtno – to znači živeti zauvek.“

 

Sagovornik Predrag Radulović tekst posvećuje u spomen na Milicu i Ljubinku i sve ljude koji se bore za osmeh i ljubav.

 

Priča je napisana u okviru projekta projekta Jačanje kohezije i otpornosti u Srbiji koji podrzava kancelarija Populacionog fonda Ujedinjenih nacija (UNFPA) u Srbiji.