Kao i sistem socijalne zaštite, i sistem zdravstvene zaštite ima poteškoća da odgovori na potrebe ljudi koji dolaze iz različitih etničkih i kulturnih grupa. Višenacionalne sredine, ali i zemlje koje se suočavaju sa pojačanim migracijama, susreću se sa narušavanjem ”zone komfora” zdravstvenih radnika, te je neophodno podrobnije se upoznati sa osnovnim informacijama o zemljama porekla pacijenata i kulturnih razlika koje se, pre svega, odnose na koncept zdravstvene zaštite. Svetska zdravstvena organizacija (SZO), svesna neophodnosti podizanja i znanja i svesti o kulturno kompetentnoj praksi u zdravstvu, u partnerstvu sa Centrom za istraživanje i razvoj društva IDEAS, realizuje projekat ”Jačanje angažovanja civilnog društva u odgovoru na COVID-19 na nacionalnom i lokalnom nivou”. Na obuci koja je imala za cilj razvoj osnovnih kompetencija za pružanje kulturno kompetentne prakse u zdravstvenoj zaštiti učestvovalo je 26 lekara, psihologa i medicinskih tehničara koji su zaposleni u domovima zdravlja i ambulantama u centrima za azil i prihvatnim centrima.

”Kako bismo uveli polaznike obuke u kulturno kompetentnu praksu, dosta vremena smo proveli razgovarajući o stereotipima i predrasudama, ali i o tome šta određuje naše stavove prema ljudima koji dolaze iz drugačijih kultura. Razgovor smo nastavili određivanjem pojma kulturno senzitivne prakse i šta je kulturno kompetentan pojedinac, organizacija i zajednica”, objasnila je psihološkinja prof. dr Jelena Kirćanski koja je vodila obuku i dodala da su u fokusu diskusije bile vunerabilne grupe, pre svega izbeglice i migranti.

Psihološkinja Ksenija Roganović, koja je bila jedna od učesnica na obuci, prisetila se početka rada sa izbegličkom populacijom i trenutka kada je shvatila važnost razumevanja kulturološkog konteksta.

”Ono što je mene osvestilo, ali ne i otežalo rad, jeste važnost uzimanja u obzir religijskog konteksta, te molitve i vere, sile koja je iznad pojedinca, a koja je važan i jak faktor reziljentnosti ili isceljenja traumatskih iskustava. Saznavala sam više o tome kroz razgovor sa ljudima koji su smešteni u Centru za azil, kao i sa kulturnim medijatorima”, objasnila je Roganović i dodala da je prilikom rada uvek uzimala u obzir i polne i rodne specifičnosti ako je to važno osobi sa kojom razgovara, te se trudila da i prevodilac bude istog pola zarad opuštenije atmosfere.

Prof. dr Kirćanski je istakla da je obradovao stepen informisanosti učesnika i učesnica u obuci, ali još više njihova želja da saznaju više o kulturno kompetentnoj praksi u zdravstvu i da to znanje primenjuju u svakodnevnom radu.

”Kolege koje su pohađale edukaciju su, čini mi se, dosta senzibilisani za ovu vrstu problema i veoma dobro percipiraju postojanje različitosti u kulturama. Svesni su da, možda i imaju neke predrasude i spremni su da na njima rade”, naglasila je.

Kao najveće prepreke u radu, prof. dr Kirćanski je izdvojila jezičku barijeru i nedovoljan broj prevodilaca. Zatim tu su i izazovi koji se odnose na nepoznavanje procedura i upućivanja na mesto gde ljudi iz izbegličke populacije mogu da dobiju adekvatnu zaštitu.

”Ovde mislim i na nepoznavanje procedura od strane izbeglica i migranata, ali i zdravstvenih radnika”, objasnila je i dodala da se često dešava da zdravstveni radnici ne znaju da postupaju sa dokumentima koje izbeglice imaju. Ona je naglasila i da postoji osećaj u javnom mnjenju da će dolazak izbeglica ugroziti našu kulturu, način na koji mi funkcionišemo, da će njihove religijske vrednosti preplaviti naše. Isto tako, prisutno je uverenje da će nam izbeglice doneti bolesti za koje se pretpostavlja da oni imaju češće nego mi.

Ipak, polaznica obuke, Ksenija Roganović je podsetila da su na našim prostorima, kao i u zemljama odakle dolaze izbeglice i migranti, strah i trauma dobro znani i da postoje iste tačke (ne)razumevanja koje zahtevaju zaceljenje kolektivnih trauma, što može pružiti i perspektivu zajedništva.

”Kako? Kroz destigmatizaciju psihičkih tegoba, teškoća i problema, kroz zajedničke aktivnosti i negovanje otvorenog stava i kritičkog mišljenja kroz medije i obrazovanje, kroz dostupnije tribine i predavanja i, možda i najvažnije, kroz davanje ličnog primera”, stava je Roganović.

Međutim, prof. dr Kirćanski naglašava da je u našem sistemu najpotrebnija bolja povezanost profesionalaca koji rade sa izbeglicama i migrantima, kako bi zdravstveni radnici imali kome da se obrate i dobiju smernice, bez obzira da li one bile tehničke ili profesionalne prirode.

”Ovu obuku sam shvatila kao pozivanje na svesnost i odgovornost u sagledavanju onog što je važno čoveku, kao mogućnost stavljanja u poziciju osobe u odnosu na kontekst iz kojeg dolazi. Kao i uvek na predavanjima dr Kirćanski, podsetim se toga da mlade osobe, ma kako delovale, ipak nisu odrasle. Važna rečenica koju ću pamtiti, a u odnosu na rad sa decom i porodicom jeste – ne ponašajte se tako da deci budete bolji od njihovih roditelja”, podelila je svoje iskustvo sa obuke Ksenija Roganović i dodala da je još jedna smernica koja će joj pomoći u daljem radu – ostvarivanje kontinuiteta sa istorijom, nacionalnim identitetom i kontekstom. Ona je naglasila da je to, zapravo, deo našeg ličnog identiteta i da je svaku fragmentisanost koja se javlja kao posledica mnogobrojnih trauma, neophodno najpre razumeti, a onda i zaceliti.

IZ PRAKSE

”Upoznati smo sa nizom slučajeva iz prakse gde se pokazalo koliko je važno da i medicinski radnici imaju razvijene kulturne kompetencije. Npr. čovek iz Alžira je zatečen u alkoholisanom stanju i kada su ga lekari pitali zašto pije, on je odgovorio da je u njegovoj zemlji navikao da koristi snažne psihoaktivne supstance i da mu sada nisu dostupne. Da su medicinski radnici ranije prepoznali da je zloupotreba opojnih supstanci mnogo prisutnija u populaciji iz koje on dolazi, možda bi i ranije mogli tom čoveku ukazati pomoć. On je očigledno konzumirao psihoaktivne supstance značajno pre nego što je bio detektovan. Možda bi stručnjaci i brže mogli da reaguju da su imali svest o tome iz koje kulture čovek dolazi i naprave bolji pristup koji bi prevenirao alkoholisano stanje i eskalaciju problema, istakla je psihološkinja prof dr Jelena Kirćanski.